Pages

16 November 2012

Haški tribunal

Šta bi bio liberalni stav o Haškom tribunalu?

Ozbiljna država, u meri u kojoj tako nešto postoji, bi sama optužila, uhvatila i osudila svoje ratne zločince. Nije pitanje da li je haški tribunal fer ili nije, već to što klasični liberalizam uopšte nema razumevanja za postojanje međunarodnih sudova. Klasični liberalizam nema sluha ni za postojanje ad hoc tribunala ili sudova kod kojih je teško uočiti razliku između tužilaštva i sudija. Nacionalni sudovi vuku legitimitet iz ustavnog poretka i podele vlasti unutar njega. Međunarodno pravo se navodno legitimiše međunarodnim ugovorima, ali to je još jedan stepen dalje od demokratskog legitimiteta. Kao i bilo šta međunarodno osim trgovine, takvi sudovi su ekskluzivno levičarska ideja. Konzervativne stranke se ovakvim pojavama protive i po tome su bliže načelima klasičnog liberalizma.

Stranke koje se danas zovu liberalnim podržavaju nadnacionalnu pravdu, ali tu je u pitanju stari problem značenja termina liberalizam. U Americi je termin poptuno izokrenut, pa sada liberal bukvalno znači socijal-demokrata. U Evropi je u neku ruku i gore, jer se više ne zna šta liberal može da znači -- negde ima obrisa klasičnog liberalizma, dok ponekad ima američko, levičarsko značenje. Zato današnji stranački liberalizam, kod ovog i mnogih drugih pitanja, u praksi daleko odstupa od klasičnog liberalizma.

Posebno u Srbiji se pod liberalizmom, valjda zbog LDP-a, najveće stranke koja sebe zove liberalnom, uglavnom misli na modernizam. Ali modernizam je nešto potpuno drugačije. Iako površinski može da zaliči na liberalizam on je ustvari njegov antipod. Pravi liberalizam se zasniva na vladavini prava i slobodi pojedinca od državne prinude. Modernizam je, sa druge strane, uvek spreman da ova načela žrtvuje radi uterivanja privida modernosti. Modernisti nisu u tradiciji Loka i Smita, nego ruskog cara Petra Velikog. Petar Veliki je iskreno želeo da Rusiju uvede u Evropu, ali je tragično promašio poentu. Da bi zemlju napravio nalik Zapadu terao je ljude da briju brade i oblače se u evropskom stilu, ali nije shvatao da je tadašnju Evropu suštinski definisalo nešto drugo i dublje -- zaštita ličnih sloboda, individualizam, slobodno tržište i vladavina prava. Sprovodio je modernizaciju na štetu liberalizma, povećanjem svoje moći i daljem gušenjem sloboda. Tako je i u Srbiji najveći deo proevropske struje u prethodnih deset godina pokazao malo razumevanja za suštinu liberalne demokratije. Najviše razumevanja, možda ne u praksi ali barem teorijskog i retoričkog, ustvari je pokazao rani Koštunica.

Čak i ako ste liberal, samo malo pragmatičniji, Haški sud je moguće braniti kao manje zlo ili drugo najbolje rešenje. Srpski sudovi su užasni, da Srbija nije sarađivala sa Hagom možda bi danas zločinci poput Ratka Mladića i dalje bili na slobodi. Međutim, sudovi su jednako loši za sve. Zbog čega bi prioritet bio suđenje ratnim zločincima u odnosu na ostale zločince, od kojih su mnogi na slobodi? Možda bi trebalo da bude obrnuto, možda bi potreba za rešavanjem ovih slučajeva bila inicijalna kapisla za reformu sudstva ili čak, možda i važnije, za malo samorefleksije u javnom mnjenju. Danas je javnost ogorčena jer percipira nepravdu u haškom tribunalu (ne pratim slučajeve niti znam detalje, ali da, statistika osuda po nacionalnosti stvarno izgleda čudno, dok je Šešeljevo držanje u pritvoru za verbalni delikt skandal za sebe) -- ali da saradnje nije bilo možda bi javnost bila ogorčena što se kriminalci poput Mladića šetaju slobodno gradom i možda bi on i slični bili uhapšeni onako kako treba da budu uhapšeni, na osnovu ustava i zakona jedne zemlje. Ovako smo, što bi kolega Stevanović rekao, od retarda napravili heroje i mučenike.